Desetak dana nakon svršetka Posebne sinode za Afriku, na kojoj je Svetome Ocu predstavljano stanje Crkve u Africi i kontinentalnih društava, dugi val nastavlja pobuđivati komentare i dobronamjerne nakane. Sinoda je bez sumnje posebno zanimala misionare. Osvrnuvši se na rad Sinode u razgovoru za našu radio postaju otac Claudio Zuccàla, urednik časopisa „Africa“, rekao je kako je na Sinodi došao do izražaja osjećaj kolegijalnosti, sudjelovanja i suradnje između sudionika, a to je bio izvor snage. Sinodski su oci rekli: ovaj put smo se, premda dolazeći iz različitih okolnosti, katkada sasvim različitih, još više uvjerili da smo pozvani na zajednički rad. Došao je do izražaja osjećaj pripadnosti jednoj obitelji. Biskupi su zacijelo usvojili geslo „Crkva-obitelj“: obitelj započinje među biskupima, koji moraju pokazati primjer. To je zaista bilo prelijepo razmišljanje – primijetio je otac Zuccàla.
Na upit što ga se najviše dojmilo u dokumentima sinode, rekao je kako je predstavljanje poruke bilo jako lijepo, biskup Abuje Onaiyekan je odmah rekao: ovaj smo jasni i izravni dokument pisali imajući u vidiku svoje nedjeljne skupštine na kojima će najprije biti pročitana poruka. Veoma me se puno dojmila činjenica izrečena tijekom predstavljanja poruke da Crkva apsolutno mora uvesti red u svojoj kući, dakle sama mora živjeti pomirbu, pravednost i mir u svojim zajednicama, biskupijama, redovničkim zajednicama i svim mjestima gdje je nazočna, prije nego ide učiti druge što trebaju činiti, ili makar to treba istovremeno činiti: mora s istinskim svjedočenjem pokazati primjer, a potom – poduprta tim svjedočenjem – treba biti kadra svima drugima pokazati pravi put. Spomenuo bih također poziv na suradnju biskupa koji su priznali: mi želimo puno učiniti, želimo biti na prvoj crti; ali ne možemo sve sami. Imamo dakle svoje izravne suradnike: svećenike, redovničke zajednice i naročito laike.U tijeku je dijalog s drugim kršćanskim crkvama, koje žele surađivati na ekumenskoj razini, te međureligijski dijalog s drugim religijama, možda bi bilo bolje reći „međukulturni“: s muslimanima i predstavnicima afričkih tradicionalnih religija – kazao je otac Zuccàla.
Na primjedbu kako mediji nisu posvetili posebnu pozornost radu Sinode, rekao je kako se ovaj put zaista pokušalo sa svim sredstvima informiranja. Veoma sam ugodno iznenađen organizacijom i učinkovitošću Tiskovnoga ureda Svete Stolice, prevoditeljima i brojnim osobama; nisu se štedjeli da se upozna događaj. Bilo je izvjesne ravnodušnosti, uostalom ima je uvijek pa čak i prema temama koje zahtijevaju puno više vremena, veću pozornost raznih svakodnevnih tračeva kojima smo neprestano izloženi. Ne vjerujem da se namjerno htjelo zanemariti Afriku s njezinim problemima, nadama i radostima. Uvjeren sam kako je riječ o izbjegavanju ozbiljnoga sučeljavanja s temeljnim čimbenicima koji se odnose na ljudski život. Mislim da moramo učiniti sve da se upozna bogatstvo Afrike, sa svim njezinim vidicima, a ne samo afričke probleme i ratove. Nadbiskup Accre je sasvim opravdano rekao da su umorni od toga što se s njima postupa kao s djecom u opasnosti. Možda smo adolescenti, ali treba voljeti i voditi adolescenta: mlad je pun života i nade. Ako nas je malo da se o tome skrbimo, ništa zato: budimo svjesni i nastavimo svoju borbu, uvjereni da prije svega činimo veliku uslugu sami sebi, Crkvi u Africi i općenito stanovništvu afričkoga kontinenta – zaključio je otac Zuccàla.